medicinska antropologija, grana antropologije koja uvodi antropološke koncepcije i metode u proučavanje čimbenika koji uzrokuju bolest, održavaju je ili joj pridonose te proučavanje strategija i praksi što ih različite zajednice razvijaju u odgovoru na bolest. Suvremena medicinska antropologija naglašava važnost prepoznavanja zapadne biomedicine kao kulturnog sustava razvijenoga na tradicijama grčke i arapske medicine, jednog u nizu sličnih medicinskih sustava u svijetu (kineski, ajurvedski, sustav tradicionalne medicine itd.). U razvoju medicinske antropologije u posljednjih pet desetljeća prepoznatljive su tri teorije. Medicinsko-ekološka teorija ustrojena je ranih 1970-ih i temelji se na koncepciji adaptacije, prema kojoj se zdravlje shvaća kao mjera adaptacije na okoliš, a bolest i ponašanje čovjeka interaktivan su skup adaptacijskih mehanizama. Glavni je objekt proučavanja bolest, a svaka je analiza kulturnih čimbenika u službi dokazivanja adaptacijske (ne)uspješnosti. Kulturno-interpretativna teorija promatra bolest u okviru sveukupne stvarnosti neke kulture (sustav liječenja i način iskazivanja simptoma), a ne samo kao biološku pojavu koju mogu objasniti pojedini kulturni čimbenici. S pojavom kritičko-medicinske antropologije, u posljednja dva desetljeća, oba se spomenuta smjera povezuju i prihvaćaju važnost utjecaja globalizacijskih procesa na zdravlje, bolest i patnju pojedinca, kao i specifičnosti u stvaranju asimetričnih odnosa snaga medicinskih sustavâ zbog karakterističnih političko-ekonomskih čimbenika.
